O snijegu u Splitu se ovih dana toliko pisalo da bi svaki moj komentar bio sasvim suvišan. Snijeg sam gledala kroz prozor, grijala se na kauču i guštala u bezbrojnim karikaturama i vicevima o splitskom poteštatu. Ima bit da je on ovaj grad proslavio više od svih ostalih; nekad smo zbog droge bili grad-slučaj, a danas smo zbog njega grad-vic... Konačno je počelo otapanje vode u prahu, a i leda po ulicama je sve manje pa mogu laptop nositi na posao i nastaviti s pisanjem. Za vrijeme sibirskih životnih uvjeta, laptop sam ostavljala doma vođena mišlju, ako ja otresem negdje dobit ću malo ili malo više gipsa i kosti će prije ili poslije zarasti, ali ako laptop tresne sa mnom, nema ni gipsa ni zarastanja, nema ni laptopa... Kao što sam najavila, prije nego krenem s pričom o krstarenju, kratak post o proljetnom putovanju u Novu Gradišku. Krajem proljeća I. i ja smo tamo posjetili frendicu pa evo par slika snimljenih prilikom obilaska okolice.

   Do Gradiške smo vozili preko Zagreba, a vraćali smo se kroz Bosnu. Naravno, oduševila me cesta koja prati rijeku Vrbas i kanjon (zbog ljepote kanjona i pišem ovaj post), nekoliko puta smo se zaustavljali zbog spektakularnih panorama. Hm, I. je imao i nekakve ideje o stjecanju slobode bacanjem dotične mene u najdublji dio rijeke (navodno tko tamo upadne više nikad nigdje ne ispliva), ali svjedoka je bilo previše, nije uspjelo... Na moju sreću... Pa krenimo sa slikopisima...

   Za početak, nekoliko fotografija Požege. Na povratku smo prošli pored zatvora za žene i moj najnaj je poželio pokazati gdje bi me dopratio u slučaju da hmhm...

   Dvorac u Novoj Gradiški...

   U Splitu nemamo rode, pa smo posjet Slavoniji iskoristili za lov na bebonosne ptice...

   Nisam sigurna da li su na ovim poljima rode ili čaplje ili neka slična vrsta, ali svejedno...

   Kao što sam već napisala, cesta kroz Bosnu nas je vodila obalama rijeke Vrbas tako da smo mogli uživati u predivnom krajoliku često se zaustavljajući.

   Zaustavili smo se u izletištu Krupa na Vrbasu pored slapova spomenute rijeke. Malo šetnje, malo razgledavanja starih vodenica, malo škljocanja... Inače, u blizini je zloglasna Manjača; davno sam posjetila Auschwitz i to je bilo previše mučno i teško (pisala sam o njemu u jednom od ranijih postova), dovoljno za jedan život. I za više njih...

   Najimpresivniji pogled na kanjon, pružio nam se na odmorištu uz cestu, rijeka duboko dolje pod nama, brodovi i kuće veličine igrački i izobilje zelenila... Poglad u dubinu djeluje kao izbacivač svih misli iz glave, ostaje samo slika zelenog plavetnila, nešto poput instant nirvane postignute bez višegodišnje meditacije.

   Šlag na kraju puta bio je moto susret na Kravici pored Ljubuškog. Za razliku od tragedije u Biogradu, ovdje je u izobilju bilo ćevapa i dobre glazbe. Nažalost, bilo je premračno pa nisam snimila krajolik, ali planiram jedan vikend otići tamo i vratiti se s hrpom fotografija. Za utjehu, I. se potrudio snimiti motore i polugole plesačice...

   Toliko za danas, slijedeći put vraćamo se u Maroko i konačno idemo do Casablance. Do tada...

                             Guštajte...                            

   Dragi moji, nakon duge pauze nastavljam s bloganjem. Nedavno tragedija broda s kojim sam lani krstarila Mediteranom i Atlantikom potaklo me na nastavak pisanja. Vidim da sam najavila post o putovanju u Novu Gradišku, ali umjesto toga evo slike života na brodu, kičasti interijeri i puno puno sjaja... Ovaj post je trebao biti objavljen puno ranije, ali vijest o potonuću me zatekla u Portugalu, a nakon povratka nikako nisam uspijevala pronaći malo vremena za blog i tako kasnim... Na jednoj slici snimljenoj u sali za ručavanje možete vidjeti kapetana koji je nasukao brod.

   Ove slike me podsjećaju na brodski život, restorane i hranu koje je bilo u izobilju. Sjećam se dana kada nismo pristajali ni u jednu luku, dana provedenih u plovidbi (krstarenje je trajalo 14 dana, a nekoliko smo ih proveli ploveći). Brod je obilovao kojekakvim zabavnim sadržajima, tečajevima plesa, kuhanja, različitim igrama, a tu je bila i teretana, bazeni, jacuzzi... Nešto malo smo koristili bazene (bili su preklorirani, nimalo ugodno), u teretanu nismo ni provirili, na tečajeve nismo stigli. Uglavnom, svo vrijeme plovidbe smo šetali od jednog do drugog restorana i jeli, jeli, jeli... Započeli bismo doručkom u kabini, na balkonu, zatim smo nastavljali s doručkom u restoranu. Nakon doručka kratki odmor na palubi i ručak nešto prije podne (švedski stol). Nakon ručka je slijedio roštilj na bazenu (kobasice, pljeskavice, povrće, kozice, divota...), zatim se otvarao pizza bar (pizza, meso s roštilja, riba, salate...). Ponovo kratak odmor na palubi i brzo na čaj u pet, kolači, pudinzi, voće... Prije večere još jedna pauza, spavanje ili kazalište, a zatim trk u restoran na večeru (meni je imao 5 ili 6 slijedova, ali za svaki slijed se moglo naručiti više različitih jela, nema granica). To nam je bilo dosta i previše. Dan prejedanja je završavao na bazenima ponoćnom zakuskom (gomile torti, izrezbareno voće, voćne salate, kolači, ledene skulpture...), ali do tad smo već bili prepuni. Ako se još koji put odlučimo otići na krstarenje, moramo istrenirati želudac, šteta je bilo propustiti ponoćno krkanje... Što da vam kažem, vidjeli ste slike, a ostalo možete lako zamisliti... Za one koji ne znaju, sva hrana na brodu je uračunata u cijenu krstarenja, dakle ne plaća se posebno, a od pića su besplatni voćni sokovi za doručak, čaj i kava iz aparata, neflaširana voda. Svo ostalo piće se plaća (prilično skupo, pogotovo alkohol), ali nitko vam ne brani da na kopnu kupite nekoliko litara sokova (ili žestica ako ste za to) i spremite ih u hladnjak u kabinu (u hladnjaku su već složene žestice, ali na kraju putovanja sve to dođe na naplatu). E da, oni koji su na dijeti, oni koji pokušavaju smršaviti, ne idite na krstarenje, samo ćete se izdeprimirati...

   Da ne bude cijeli post o hrani i restoranima, evo nekoliko kratkih snimki iz kazališta, polugole plesačice su potakle mog najnaj da ne ispušta aparat iz ruku...

   Za kraj, evo filmić snimljen prilikom ponoćne zakuske, klesanje skulptura od leda...

   Tako je to izgledalo nekada.  Uništeni brod je velika šteta, a izgubljeni životi sve pretvaraju u tragediju. Znam, nije nešto s čim bi se trebalo zezati, ali moram objaviti fotografiju na kojoj se vidi da nije kapetan kriv, ma ni slučajno... Krivo je moreeeeeee...

   Toliko od mene za danas, slijedeći put nastavljamo s Novom Gradiškom, a zatim dalje s putovanjem polupotonulim brodom...

                             Guštajte...